Saborska zastupnica SDP-a i Gradonačelnica Grada Supetra Ivana Markivić, izrazito je aktivna i kritična, kako u saborskim klupama tako i na društvenim mrežama.
Ovaj put progovara o nedovoljno odgovornosti vlasti, nedostatku kritičkog mišljenja i osudi ekstrema.

Evo što kaže:
“Zlo uvijek dolazi u istom obliku.
Opravdava se „višim ciljevima“, hijerarhijom u kojoj su jedni navodno vrjedniji od drugih, a alibi gotovo uvijek pronalazi u radikalnom nacionalizmu kao ultimativnom opravdanju za sve nemoralne i nezakonite radnje. Legitimira se ispraznim “velikim” riječima, dok istodobno traži opravdanje za ugnjetavanje slabijih i drugačijih. I predstavlja  to kao ultimativan cilj. Njegovo temeljno obilježje jest uvjerenje da je netko bolji od drugih ili da ima pravo drugima govoriti kako trebaju živjeti i misliti. Kad  posjeduju silu i moć postanu prijetnja za društvo.l”

Nadalje Marković navodi kako može povući jasnu paralelu između onoga što se danas događa u tzv. „zemlji slobode, prava, jednakosti, demokracije i jednakih mogućnosti“ i spoznaje koliko je malo potrebno da se stoljetna demokracija uruši pod vlašću nestabilne osobe koja raspolaže golemom silom i moći. Progon ljudi, skoro pa privatne vojske koje se stavljaju iznad zakona, pucanje u građane radi provođenja represije sve su to obilježja autoritarnih i nestabilnih država, a ne najmoćnije demokracije svijeta kakva je do jučer bila. No, ovo nije tekst o Americi.

Ovo je tekst o pogledu u našu budućnost.
Uobičajeno je da se ono što se događa na kontinentu preko oceana, s određenim vremenskim odmakom, prelije i k nama. Paralela je jasna. Nakon ubojstva još jedne osobe od strane federalnih vlasti, predsjednik nekad velike demokracije poručuje kako gradonačelnik i guverner „potiču pobunu svojom pompoznom, opasnom i arogantnom retorikom“, dodajući da „naši patrioti rade svoj posao“. Drugim riječima krivi su oni drugi. Odgovornosti vlasti koja je odobrila represiju nema.

Zvuči li vam to poznato?

Na kraju naglašava “Nema odgovornosti. Nema preispitivanja. Nema ni trunke kajanja zbog stanja u društvu. Jednako kao što naš premijer reagira na crnilo koje se valja ulicama na zastrašivanje, govor mržnje, dolazak na kućni prag, normalizaciju ustaškog pozdrava „Za dom spremni“ ili relativizaciju Jasenovca u Saboru. Ne postoji preuzimanje vlastite odgovornosti, već isključivo prebacivanje krivnje na druge.

„Povampirena ljevica“ kriva je za veličanje ustaštva. Kriva je za poruke mržnje na zidovima i u inboxima. Kriva je za etiketiranje svih koji ne misle isto. Kriva je i za maskirano crnilo na ulicama, boju koju su uz zločinačke pozdrave odabrali nacisti i fašisti , i to ne slučajno jer se ona povezuje sa zlom, evocira kaos, noćnu tminu, tjeskobu, tugu, neizvjesnost i smrt.

U ova dva primjera jasno se vidi kako loši političari i loše politike, kojima je jedini cilj ostanak na vlasti razorno djeluju na društvo. Ne vladaju pomirbom ni poštovanjem zakona, već najnižom manipulacijom osjećaja svojih građana. U Americi je to otišlo korak dalje, u otvoreni fašistički teror provođen zamaskiranim paravojnim skupinama.

U takvoj politici nema vrijednosnog promišljanja o drugima. Nema solidarnosti ni moralne, ni kršćanske na koji se uglavnom takvi pozivaju,  ni ljudske ni moralne.

U Hrvatskoj se odavno  stvara klima u kojoj neki ljudi više nisu dobrodošli. Ako imate drugačije mišljenje ili jasan stav, poručuje vam se da odete. Da vas treba kazniti.

To je poruka koju su upućivali i meni. I upravo mi je ta rečenica najviše zazvonila u glavi: treba je kazniti. Kako? Zatvoriti? Zapaliti lomaču? I koji je to trenutak kada će klima omogućiti da se nekoga tko se usuđuje pružiti otpor kazni? Hoće li to biti u obliku ovoga što se dešava u Americi?

U moru sumanutih pojava svjedočimo i prijavama navodnih „lažnih prebivališta“ protiv književnika, pa čak i ozbiljnim policijskim akcijama koje iz toga proizlaze. Najprije vam poručuju: „Otiđi iz Hrvatske“, a zatim pokreću postupke utvrđivanja prebivališta kao simboličan i vrlo konkretan pokušaj da se nekoga otjera iz vlastitog doma. Iz vlastite države. Što je sljedeće? Ikada će ovakve metode prerasti u nešto više?

U Hrvatskoj se stvara atmosfera mržnje, atmosfera u kojoj desnica, s podignutom desnicom u zrak i uz pozdrave najmračnijih režima, želi odlučivati tko je u ovoj zemlji dobrodošao, a tko nije. Potporu imaju u svakoj reakciji  vlasti sa njihovim ”ali” i ”povampirena ljevica”, u svakom izostanku odgovornosti i u svakoj floskuli tipa „svatko ima pravo govoriti što hoće“, kao da ne postoje zakoni i Ustav. Potporu imaju u devastaciji svih neovisnih institucija sa poslušnim stranačkim kadrom.

Potporu imaju i u stotinama lažnih profila, u prijetnjama koje se šalju javno ili privatno, bez ikakvih posljedica. Prizore urušavanja demokracije ne gledamo samo drugdje. Gledamo ih i u vlastitoj zemlji, pod pokroviteljstvom Vlade i Sabora, uz promociju nelegalnog graditelja-pjevača i raznih skupina u koje se ne dira.”

Poveznica između ove i one strane oceana banalna je i prepoznatljiva-  zaštitni znak nasilnika: skrivanje lica.
I nakon toliko iskustva iz prošlosti, loših lekcija možemo kazati da je danas sve krivo. Jednostavno ne vidim kako možemo samo okrenuti glavu i ništa ne kazati nego samo živjeti dalje? I kako pojedini ljudi nasjedaju na ovakve stvari? Ili se samo mire sa svim što se dešava i ne žele ništa kazati? Pogotovo je najveća odgovornost na političarima. Razumijem da se ljudi mire sa onim što imaju, rade kompromise, ali postoji točka kada treba kazati dosta je bilo, moramo nešto uraditi i moramo učiniti primjer za sve ostale da se pridruže. Jer ovo što se danas dešava u društvu je loše. Vrlo loše.
Na nama je svima da se ne bojimo. Da jasno kažemo: gdje ima sile, ima i otpora, kaže Marković